O egoizmu i snobizmu

Ključna sekvenca Zlatnom palmom ovjenčane satirične drame Kvadrat scenarista i redatelja Rubena Östlunda, sekvenca koja je najvažnija i na simboličkoj razini te za značenjsko interpretiranje filma, odvija se tijekom svečane večere u muzeju X-Royal u Stockholmu. Na večeri okupila se kulturna i društvena elita odjevena u raskošne toalete i skupa odijela, svi se ponašaju i govore u skladu sa svojim socijalnim statusom, svi su mirni, tihi i decentni, i čini se da je pred njima još jedna u nizu pomalo dosadnih ritualnih soareja pod geslom „vidjeti i biti viđen“. No onda organizator večere najavi performans osebujnog umjetnika imenom Oleg (opako uvjerljiv Terry Notary), nastup koji će ubrzo radikalno promijeniti raspoloženje u dvorani te kroz erupciju nasilja razobličiti pojedinačne i društvenu hipokriziju svih nazočnih. Oleg nastupa kao orangutan vođen animalnim nagonima i refleksima, njegovo tipičnim orangutanskim glasanjem i kretnjama praćeno pipkanje damskih frizura i gospodske odjeće isprva biva dočekano smijehom i odobravanjem, no kako “orangutan” postaje sve “znatiželjniji” i ispočetka benigno neposredniji i agresivniji, tako smijeh i odobravanje najprije zamru, a potom ih zamijene muk i spušteni pogledi. „Orangutan“ u skladu sa „svojom“ prirodom postaje sve animalniji i agresivniji, a zamukli i već ozbiljno preplašeni uzvanici ne reagiraju ni na njegovo udaranje i tjelesno zlostavljanje jednog od njih, svatko se pojedinačno nadajući da ”životinja” neće odabrati baš njega. Jednako kao i kod uzvanika, nelagoda raste i kod gledatelja filma, a maksimum će doživjeti kad Oleg za žrtvu odabere privlačnu djevojku te kad je, nakon prvotna njušenja i pipanja, na što ona uzalud vapi upomoć i „neka mi netko pomogne“, sruši i snažno za kosu povuče s nakanom spolnog općenja. Dok „orangutan“ s djevojke trga odjeću, dotad posve tihi i od straha obamrli uzvanici u trenutku se pretvaraju u zvijeri praktički identične „orangutanu“ te urličući „ubijmo ga“ nasrću na njega, kako se čini manjim dijelom vođeni željom za spašavanjem djevojke, a većim da doslovce umlate onoga koji ih je ponizio i onečovječio, izvlačeći na vidjelo animalne prirode i zvjerske nagone svakoga od njih.

Kvadrat iz naslova filma ovjenčana s osam Europskih filmskih nagrada, uključujući one za najbolji film, redatelja, scenarista i glavnog glumca (odlični Claes Bang), naslov je instalacije argentinske umjetnice koja svoj rad, točnije omeđenu površinu na tlu, opisuje kao „mjesto povjerenja i empatije na kojem svi dijele ista prava i obveze“. Kvadrat je dio izložbe koju u muzeju organizira glavni kustos Christian Nielsen (Bang), čovjek koji očito uživa u svom umjetničkom i socijalnom statusu (vozi automobil Tesla, nosi dizajnerske naočale i odjeću, daje intervjue...) te koji za sebe nikad ne bi ni pomislio da je elitist ili snob. Dakako, u vrlo pametnoj i pronicavoj satiri Rubena Östlunda, autora u cjelini možda ne superiornije, ali svakako manje doslovne i verbalno eksplikativne također u Cannesu nagrađene drame Turist, nitko uistinu i bitno ne odgovara vlastitoj predodžbi o samome sebi, u gotovo svakoj sekvenci redom padaju sve narcisoidno samoizabrane i društveno-civilizacijski konstruirane maske pa je Christian elitist i snob poput svih ostalih iz njegova profesionalnog i klasnog okruženja. Kao udarno mjesto promidžbene kampanje izložbe čiji je Kvadrat najistureniji sadržaj i simbol, dvojica mladih i očito podjednako snobovskih reklamnih agenata predlože izrazito provokativan, ali i nelagodan spot s eksplozijom plavokose djevojčice prosjakinje, na što organizatori i Christian bez razmišljanja pristanu. Motiv prosjaka stalno se provlači filmom, od siromašne mlade žene kojoj Christian u restoranu brze prehrane osjećajući grizodušje plati skromni obrok, preko klošara kojemu sukladno opisu Kvadrata povjeri stvari na čuvanje (a koji prosi klečeći na novinama kvadratnog oblika), do spomenute virtualne djevojčice iz spota. Izražen socijalni element prisutan je i u liku dječaka iz imigrantske obitelji kojeg Christian među ostalim stanarima jedne zgrade osumnjiči da mu je ukrao novčanik, mobitel i zlatne manžete, a prisilan odnos krivnje i ispričavanja prema kojem će kod Christiana u određenoj mjeri probuditi savjest i osjećaj odgovornosti.

Östlund neprekidno sjajno žonglira vrlo ozbiljnim dramskim motivima i (crno)humornim satiričnim detaljima, toliko vješto da su i jedni i drugi nerijetko istovremeno prisutni u istoj sceni, pa i u istom kadru. Na tapetu njegove satirične kritike je sve, od klasnih odnosa i načina na koje se ti odnosi manifestiraju, preko osobnog i statusnog konformizma koji odjek ima i u manipulaciji u međuljudskim relacijama te snobovskog poimanja umjetnosti koje se ogleda i u nerazumljivim pa i besmislenim rečenicama kojima se opisuju izložba i izlošci, do gotovo bunjuelovskog ironično-satiričnog razobličavanja dekadencije (umjetničke) buržoazije i njezinih društvenih rituala. Autor pametno i promišljeno umeće i bizarnosti, dijelom na tragu Leosa Caraxa (Sveti motori), primjerice u sekvenci u kojoj Christian u stanu američke novinarke Anne (sjajna Elizabeth Moss) ugleda čimpanzu – za koju ćemo poslije doznati da je kućna ljubimica kako će se pokazati čudne Anne – da bi se čimpanza u opisanoj sekvenci svečane večere prometnula u agresivnoga ljudskog „gorilu“. Ukratko, Kvadrat je jedan od najboljih filmova godine na izmaku, djelo podatno za višestruka čitanja i interpretacije, koje valja pogledati nekoliko puta.